Prijava

Božo i Ana Biletta sir zamijenili smokvenjacima, a kuću izgradili branjem gljiva

 

Ako ste se ponadali da ćete još uvijek moću kupiti koji smokvenjak iz kućne radinosti Bože (77) i Ane (67) Biletta iz sela Biletići nedaleko Marčane, nažalost ste se prevarili. Svih 70-tak komada odavno je planulo, a posebno za vrijeme i nakon Fešte smokve i smokvenjaka u Barbanu u rujnu. Upravo tamo ova je obitelj dobila ovogodišnje priznanje za najbolji smokvenjak. I očito je to bila sasvim dovoljna reklama da se proda i zadnji komad ove vrijedne slastice od sušene smokve. Pa na kraju nije ostao niti jedan „reklamni“ primjerak za fotografiju za novine.

- Poli smokvenjača je bitno da se u njega niš ne meće. Mi u njega niš ne mećemo, ali smo vidili da drugi ljudi meću rakiju, vino i druge stvari. Mi stavljamo čistu smokvu. Imamo tri različite vrste na osan debli, ali ne znan kako se zovu. Dopremo he, maknemo repe i sušimo par dan na suncu na daski pokrivene z garzon, ovisno kakovo je vrime. I onda he sameljemo na makinu za meso, a žena he umisi. Nikad he je moja pokojna baba z peštaduron delala, ali nikad nisu imali makinu, priča nam Božo, veliki ljubitelj prirode i njenih plodova. Naime, on ne samo da je strastveni ljubitelj smokve, već je nadaleko poznat i po skupljanju gljiva raznih vrsta, ali i šparoga. Kako svoje šumsko blago prodaje na tržnicama diljem Istre. No, vratimo se smokvama.

On i supruga kažu da su se smokvenjacima počeli baviti više od kada je počela barbanska fešta što je pravi dokaz kako određene manifestacije mogu revitalizirati nekadašnje recepte tradicionalne kuhinje. Na manifestaciju su se prijavili na nagovor sina, i to na treće izdanje ove barbanske manifestacije.

- Poli smokvenjaka jako triba paziti da ne uzmete koju kiselu smokvu. One ča su meke, kada se usuše, triba he hititi kja. Ovo lito smo činili više nego lani. Inače, učinimo godišnje oko 50 smokvenjači, a svaki je težak priko 70 deki. Delan he u jenoj manjoj   padeli kadi san nikada delala sir. Namažen je z rakijom i onda unutra napritiščen smokve. Zato su mi svi smokvenjači isti. Više nimamo blaga pak ne delamo sire, ali zato smo se hitili u smokvenjače od kada se počela organizirati ta fešta u Barbanu, veli domaćica Ana. Božo dodaje da su ih oduvijek radili te da se nekada smokvenjak uz fetu kruha jeo za marendu. Čuvali su se u staroj škrinji iz 1924. koju Ana i Božo još uvijek drže u svojoj toploj lušijeri u kojoj najviše vole boraviti, kao i njihovo gosti.

- Danas su smokvenjači jako popularni. Ljudi govore da su jako zdravi, posebno za probavu. Zato ih mi prodamo koliko god he imamo. Vole ih i turisti pa su naši smokvenjači finuli u Austriju i Italiju, ali i Ameriku, kazuje nam Ana.

Ali kao što smo već spomenuli, smokvenjaci nisu jedina ljubav ovog vrijednog para. Strastveni su ljubitelji gljiva, a sakupljaju ih više od 40 godina. Naravno, imaju i sreću da žive na području koje je bogato raznim vrstama, tako da sve beru u blizini sela. Kako kaže Ana, nekada je to bio unosniji posao pa su si zaradom od gljiva podignuli skoro cijelu kuću. Članovi su udruge Sunčica iz Medulina te cijela familija posjeduje licence za branje gljiva.

- Nikad su za pečurke postojale otkupne stanice. Tone i tone gljiva su u to vrijeme, tako negdje 1987. lita pošle za Italiju. I to svih vrsti. Nikad smo znali na lito nabrati i po 600 kili lisičarki. Pokle su se te otkupne stanice rasformirale, pa smo počeli prodavati po mrkatu. Ali sada ni više pečurki kako nikada. Sada he godišnje naberemo oko 200 kili. Beremo lisičarke, sunčice, martinčice, vrganje, črnu trubu, priča nam Ana.

Ujedno, njen je Božo poznat i po izradi starinskih “škrtač od kršina“. Radi ih od svoje desete godine, a nekada ih je, veli nosio u Rakalj zajedno sa svojim ocem gdje su živjele bogate familije pomoraca. O tamo su vijek dobro tržili. Danas se one puno slabije koriste, većinom za pranje drvenih bačava, a puno rjeđe za rublje ili pak pranje drvenih podova što je nekada bilo uobičajeno.

- Delan he u zimsko doba kada iman vrimena. Sada he znan učiniti desetak njih. Još he znan prodati po samlju, zaključuje naš sugovornik uz kojeg vrijeme proleti u trenu.

 

 (Barbanski glasnik, prosinac 2016.)