Prijava

Krvavići: U potrazi za ostacima srušenog vojnog aviona

Svaki kutak Istre pun je posebnih, nekad neistraženih priča. Puno njih vezuje se i za ostavštinu Drugog svjetskog rata. Prije desetak godina arheološka istraživanja rimske vile kraj sela Krvavići u južnoj Istri otvorila su jednu takvu priču. Pronađeni su ostaci jednog vojnog aviona iz drugog svjetskog rata, a voditelj istraživanja Lika Bekić, i sam ljubitelj povijesti, zaintrigiran takvim nalazima, odlučio je pronaći aktere priče. I pronašao ih je. U Istru je na lice mjesta doveo tada 86-godišnjeg pilota koji je upravljao avionom i uspio se spasiti.

Lee Lamar svojim je dolaskom na mjesto gdje je u Drugom svjetskom ratu umalo izgubio život u padu bombardera probudio neka već pomalo zaboravljena sjećanja. Itekako je zainteresirao medije, ali i ljude koji su bili svjedoci tog vremena. Opet se pokrenula  priča o
spašavanja savezničkih pilota i članova posada vojnih zrakoplova koji su se srušili nad Istrom, a svi su zajedno pokušali složiti mozaik događaja tog 18. studenog 1944.
Brojne su se takve priče mogle čuti  i na samom mjestu pada aviona, polju Boškina kod Krvavići , gdje je ovaj nekadašnji kopilot bombardera B-24 Liberator pokušao pronaći dijelove aviona.

Mještani sela nisu mogli sakriti znatiželju kada je u njihovo selo ponovno došao saveznički pilot, prvi put nakon toliko godina. Iako im je engleski jezik predstavljao zapreku u izravnoj komunikaciji, ipak su sa strane osluškivali što rade i govore ljudi oko Lamara. Naime, u njegovoj su pratnji u Hrvatsku stigli studenti i djelatnici sveučilišta Park iz Kansas Cityja koji su o njegovoj sudbini snimali dokumentarni film. Pridružili su im se i djelatnici Službe za arheološku baštinu Hrvatskog restauratorskog zavoda na čelu s Lukom Bekićem.

Usprkos ogromnoj želji za pronalaskom svog padobrana, što je i postavljeno za cilj ove svojevrsne ekspedicije, Lamar ga nakon 63 godine nije uspio naći, ali mu se barem ostvarila želja da ponovno vidi mjesto gdje je skoro poginuo. U predahu između potraga i hodanja trasom plinovoda, gdje je igrom slučaja prije godinu dana, tijekom arheoloških istraživanja,
Bekić pronašao dio srušenog aviona i počeo odmotavati priču, Lamar nam je strpljivo ispričao svoja sjećanja vezana za taj jesenski dan.
- Da bih vam ispričao svoju priču trebalo bi mi cijelo popodne, ali pokušat ću taj
događaj opisati u najkraćim crtama. Moja ekipa i ja, nas ukupno deset, bili smo u misiji nad Udinama gdje smo bili pogođeni. Kada smo došli iznad Istre, odnosno Pule, još nas je jednom pogodila njemačka protuzračna obrana, vjerujem da su nas gađali s Brijuna. Uništili su nam dva motora na lijevoj strani aviona, a potom i komandu.

Pokušali smo se vratiti u bazu, ali komande više nisu slušale. Jedan od pogodaka te neprijateljske protuzračne obrane bio je u dio aviona pod mojim nogama. Nije bilo druge nego iskočiti iz zrakoplova. Skočio sam predzadnji, šest sekundi prije pada aviona, a tek sam kasnije vidio da je poslije mene skočio još jedan član posade. Duže mi je trebalo jer su zapela vrata za bombe, kroz koja sam iskočio. Nikad neću zaboraviti te trenutke i mjesto gdje sam se spustio padobranom, kazao je Lamar. Budući da su on i njegov kolega bili jako blizu mjesta pada zrakoplova, nisu pronašli prikladno skrovište pa su se uspjeli skrivati svega dva dana prije no što su ih pronašli njemački vojnici i otpremili u grad. Uhvaćena su bila njih dvojica, zatim jedan član posade s ozlijeđenim gležnjem te navigator, a svi su vrlo brzo završili u Njemačkoj, u logoru Barth, gdje su dočekali kraj rata. Ostalu su šestoricu spasili partizani. Ovaj je pilot tada imao 23 godine i bio je najstariji među svojim kolegama. Lamar je više puta kazao da su ih njihovi obavještajci u slučaju pada nad Jugoslavijom upućivali na partizane koji će im pomoći da ih ne uhvate Nijemci.

S druge strane kockice ovog povijesnog događaja pokušali su složiti i očevici, žitelji koji su od starijih nešto o tome čuli, i partizani, koji su neke od članova posade spašavali. Zanimljivo je da ih o tom događaju nakon ispitivanja Nijemaca prije šezdeset i više godina nikad nitko ništa nije pitao. Josip Bepo Cetina vlasnik je parcele na kojoj je srušen avion, a kada se to dogodilo imao je 12 godina.
- Suze su mi potekle kad san čuja da će ti čovik doj u selo. Stija san se upoznati š njin i pitati ga puno stvari. Domišljan se da smo brali ulike između Vodnjana i Peroja kada smo čuli da ništo buči iz pravca Trsta prema Puli. Znali smo da ne pojde u dugo da će taj avion pasti, a kada smo hodili za doma vidija san nike dečke iz sela da nose niki lim. Zajno san he pita kadi su to našli, a oni su mi rekli da tega poli sebe na particeli iman koliko ću. Ni bilo lako
doj tamo duže vrimena jer su se tada tamo kretali Njemci ki su iskali pilote. Pokle smo većinu stvari ke smo mogli upotrijebiti uzeli u selo. Bila je velika siromaština, priča Bepo koji još dan-danas svoja drva pokriva dijelom lima vrata spremišta za bombe s tragovima protuzračne paljbe.

Martina Dikovića, koji je u to vrijeme bio u partizanima i koji je spasio jednog od članova posade, na prigodnom je prijemu za Lamara u selu zanimalo je li spašen i je li još živ. Rekao je da je grupa kojom je zapovijedao spasila jednog od članova posade koji je
padobranom bio zakačen za stablo te ga sakrivala desetak dana u Filipani, a potom ga predala dalje partizanima u Sutivancu. Kako nije znao njegovo ime, tek da je imao 20 godina i da je bio ozlijeđen, Lamar pretpostavlja da se radi o članu posade koji je završio u zarobljeništvu, ali se živ vratio u SAD i umro prije 15 godina.

Iskakanja padobranaca nad Krvavićima i Filipanom sjeća se i Ivan Cetina čiji su otac i brat poginuli u Drugom svjetskom ratu. Njegov je brat pronašao dva padobrana koja su bila složena pod zidom te ih je donio u selo. Potom su njegove sestre od tog materijala šivale odjeću jer se za vrijeme rata »ni moglo doj do robe«. Spominje da su tokom rata u selu, koje danas broji oko 60 žitelja, poginula četvorica muškaraca prezimena Cetina (trojica su sezvala Miho, a jedan Božo), što strijeljanjem što u logoru Dachau.

Međutim do svega ovog ne bi došlo da igrom slučaja arheolog Bekić kod arheološkog
istraživanja terena nije pronašao dio lima. I to upravo onaj na kojem je mogao pročitati »airplane«. Sudbina je htjela da to ne bude neki drugi, manje znakovit predmet, koji bi ovu priču u potpunosti prepustio zaboravu. Kaže da je daljnje podatke potražio u selu te da su mu Ivo, Božo i Bepo Cetina potvrdili da je kraj njihova sela pao avion krajem 1944. Nije mu preostalo ništa drugo nego da se baci na opsežna istraživanja, utvrdi identitet srušenog aviona i pokuša pronaći danas žive članove posade.

U članku profesora Hermana Buršića u zborniku »Krnica, od prapovijesti do danas« pronašao je točan datum pada aviona. Profesor Buršić, koji je također tada bio u partizanima, toga se jako dobro sjećao jer je upravo na taj dan poginuo Ivan Radošević iz Medulina, tajnik okružnog NOO-a za Pulu, koji je umro u nacističkom logoru pred kraj rata. S tim podacima pronađen je i serijski broj zrakoplova i imena članova posade, a provjerom u bazama podataka izgubljenih i nestalih američkih zrakoplova ustanovilo se da je pripadao 760. eskadrili, 460. bombaške grupe, 15. zračne formacije SAD-a koja je bila smještena u talijanskoj zračnoj luci Pantanella.

- Tada sam potvrdio svoje pretpostavke da je na tom mjestu srušen zrakoplov B-24 Liberator. Povezao sam se s Danijelom Frkom, koji se bavi tom tematikom, i on me povezao s veteranima i ljudima iz SAD-a koji bi mi mogli pomoći pronaći članove posade tog aviona. Poslao sam brojne mailove na sve moguće adrese koje su mi dali, i tako došao do Lamara. Dopisivali smo se putem maila godinu dana i pokušali složiti priču. Pozvao sam ga na kraju u Hrvatsku i sada se sve ovo događa, ispričao je Bekić.

Nalaz je registriran kao kulturno dobro, budući da je Ministarstvo kulture već registriralo veći broj zrakoplova, brodova i podmornica iz Prvog i Drugog svjetskog rata u podmorju. Arheolozi su najveći broj dijelova, koji se trenutno nalaze u prostorima Hrvatskog restauratorskog zavoda u Juršićima, pronašli u kamenom suhozidu, budući da su nakon pada aviona njegovi dijelovi ugrađeni u obnovljeni zid. Prikupljeno je više od tri tisuće ulomaka od različitih materijala koji će biti pohranjeni u Povijesnom muzeju Istre u Puli.

Iz Bekićevih zapisa o pronalasku srušenog aviona saznajemo da je bombarder B-24 Liberator s 18 tisuća primjeraka bio najbrojniji američki bombarder u Drugom svjetskom ratu. Bio je dug 20,47 metara s rasponom krila od 33,53 metra, a posada je uglavnom brojala deset članova. Bio je namijenjen bojištu na Tihom oceanu, ali je dosta korišten u
Europi, u zračnim lukama u Engleskoj i južnoj Italiji. Ovaj je avion pripadao 15. zračnoj formaciji koja je djelovala iz zračnih luka u oslobođenoj Italiji.

Barbara Ban (objavljeno u Glasu Istre)